Rodovi sela Gale

AJDUČIĆ

Ovo prezime jasno dolazi od riječi hajduk koja je iz mađarskog jezika, a u početku je  označavala pripadnika plemićke vojske, a poslije 16. st. Odmetnika od osmanlijske vlasti. U prenesenom značenju označava nasilnu osobu s kojom se teško izlazi na kraj. Ajdučić je umanjenica od prezimena Ajduk. Oblik prezimena Ajdučić pojavljuje se u Gali 1788. godine, a oni su ustvari Ajdukovići, starinom iz Uzarića pokraj Širokog Briga, gdje su se zvali Lasići, a u Galu su došli preko Gornjeg Dicma, i to na posjed Jakova Jagnjića koji na svoj posjed udomljava rođaka Antu Ajdučića iz Gornjeg Dicma da mu obrađuje zemlju i da po diobi dobije četvrtinu Jagnjićeva stanja. Župnik Gale i Gljeva fra Bernard Medvid 1959. godine navodi da su Ajdučići imali 6 obitelji i sveukupno 50 članova, a prema popisu stanovništva iz 2001. god. u Ajdučića je bilo 17 obitelji i 74 člana. 2010. U Ajdučića je bila 21 obitelj i 84 duše.

BOŠKOVIĆ

Podrijetlo imena je od Boško, što opet potječe od imena Bog. Boškovići se prvi put u Cetinskoj krajini spominju 1963. godine. Naime, te godine je iz Poljica stiglo 57 obitelji pod vodstvom harambaše Marte Petrovića iz Ostrovice, a među njima je bila i obitelj Ivana Boškovića. Te obitelji su prvotno naseljene u Brodariću, Novim Selima, Ugljanima i Begovini do tvrđave Čačvine. Galjski Boškovići su poljičkih korijena, a po prvi put se spominju u Matici  krštenih iz 1832. godine. 1959. godine u Gali je bilo 8 obitelji  i 41 osoba, a prema popisu stanovništva iz 2001 bilo je 13 obitelji i 48 osoba. 2010. je bilo 15 obitelji i 32 osobe.

BRČIĆ

Prezime je izvedenica od imenice brk (brčić=mali brk). Brčić znači Brkin sin ili čovjek  malih brkova. Danas u Hrvatskoj ima oko 1850 osoba s prezimenom Brčić, a najviše ih je u Zagori, srednjoj i sjevernoj Dalmaciji, te na Kordunu. U Cetinskoj krajini se prvi put spominje 1699. Mate Brčić sin Petrov koji je pokraj Trilja i u Rakićanima dobio 2 kanapa zemlje, a imao je tročlanu obitelj.

Današnji Brčići se javljaju u Otoku već 1745. godine, u Gali, dvije godine kasnije, tj. 1747. Brčići u Gali, Otoku i Kamenskom došli su iz livanjskog kraja (Čaprajzlije). No, jedan dio obitelji iz Gale i Otoka ponovno je emigrirao u livanjsku krajinu i od njih potječu današnji Brčići Gornjim Rujanima, Odžaku i Lištanima, dok su se Brčići u Donjem Žabljaku doselili iz Kamenskog.

Prema župnikovu popisu iz 1959. god. u Gali je bilo 8 obitelji i 38 duša, a prema  popisu stanovništva 2001. u Gali je bilo 10 obitelji Brčića, 21 osoba. Godine 2010. je bilo 16 obitelji i 52 osobe.

BRČIĆ ŠUŠAK

Brčić Šušak je tipično dvojno prezime u kojem je drugo prezime njihov negdašnji obiteljski nadimak – Šušak. Jezikoslovci (Anić-Veliki rječnik)) smatraju da je prezime Šušak izvedenica od šušanj ili šum tumačeći to hercegovačko-dalmatinskom uzrečicom „uša’ mu šušak u uvo“ što znači da se ne osjeća uobičajeno kao kad mu je uho prazno, bez šušnja i bez šuma i prelazi značenje da je postao oprezan. Drugi autori prezime Šušak vezuju uz imenicu šuša što koja označuje brava ili goveče bez rogova, a u pejorativnom smislu nevažnu osobu. Galjski Brčić-Sušak s bosansko-hercegovačkim Sušcima, kao ni s onim Im otskima, već oni dio roda Brčića. !959. godine župnik ih je ubilježio samo kao Šušak. Tada je bilo 5 obitelji i 39 duša, dok ih prema popisu stanovništva 2001. bilo 5 obitelji i 41 osoba. 2010. Je bilo 5 obitelji i 16 duša.

DEDIĆ

Prezime Dedić svoje podrijetlo vuče od turske riječi dede (dedo, deda) što znači djed ili od riječi Dedo što je hipokoristik od turskog imena derviš što znači povučen i pobožan čovjek, ali derviš znači i siromah. I redovnici u  islamu se zovu derviši koji opet imaju više redova. Dedići doseljavaju u Cetinsku krajinu s livanjskog područja i spominju se već 1699. godine kada su ispod sinjske tvrđave dobili zemlje Mate i Ivan Dedić.

Sinjski Dedići su dobili i neke zemlje preko Cetine te se već 1751. godine pojavljuju o maticama župe Otok za naselje Gala. Fra Jozo Soldo bilježi da se i764. god. pojavljuju pod dvojnim prezimenom kao dedić-Marković, a 1967. godine i kao Marković rečeni Dedić. I u Otoku su zabilježeni već 1743. godine.  N. Bezić-Božanić, koja je istraživala stanovništvo Sinja u doba Ivana Lovrića, smatra da su Dedići podrijetlom Markovići, ali ne samo oni već je od Markovića poteklo 9 prezimena, nadimaka. Ćoso, Dedić, Jajčanin, Murat, Scavorit, Šilan, Šimleša, Zaprdica i Žuar. Zanimljivo je da se ovo prezime u Gali isključivo  javlja kao Dedić (kadšto Dedijić), dok se u Otoku rijetko javlja samostalno, već uvijek kao nadimak uz prezime Marković.

1959. godine u Gali je bilo 12 obitelji s prezimenom Dedić i 52 duše, dok je Dedić-Jandreka (župnik ih je vodio odvojeno) bilo 6 obitelji i 50 duša. Jandrek je samo nadimak jednoga od predaka koji se zvao Jandre, odnosno Jandrek. 2001. godine je bilo 12 obitelji s prezimenom Dedić i 37 osoba, Dedić-Jandreka 15 obitelji i 55 osoba. 2010. U Dedića je bilo 1o obitelji i 27 duša, Dedić-Jandreka 12 obitelji i 37 duša.

GALIJOTOVIĆ

Prezime je nastalo od imenice galiot kako su se nazivali veslači, okovani kažnjenici ili robovi na galiji, trgovačkom ili ratnom brodu na vesla i s pomoćnim jedrima. Galijotovići postoje u Gali i u Šibeniku. U Cetinskoj krajini prezime je najprije zabilježeno u Vrlici u zemljišniku 1709. godine, potom u Bračeviću (mućko područje) 1711. godine, potom u Katunima 1725. Godine, te u Gali od 1768. U gali se spominje Petar Galijotović kao čovjek koji je obrađivao zemlju u najmu Frane i Mate Pavlović iz Gale.

1959. godine u Gali su bile tri obitelji sa svega 5 osoba, a 2001. popis stanovništva spominje samo 1 osobu, i to Antu Galijotovića pok. Andrije. Danas ima 1 obitelj i pet članova.

GRGAS

Gledano jezično ovo prezime je vlaški oblik imena Grgur  (od grč. Gregorius=gregorein=biti budan)– Grgas, jer su sva prezimena koja završavaju na –as ili asi, zapravo Vlasi. Grgasi prema tome ne bi bili doseljenici već starosjedioci, ali ne u Gali već na šibenskom području (Šibenik, Skradin, Zablaće). Stoga je vjerojatno, ali nije i sigurno, da svoje podrijetlo odatle imaju i galjski Grgasi. To prezime ne postoji u prvim galjskim maticama iz 1832. godine.

Prema župnikovu popisu iz 1959. god. u Gali je su bile dvije obitelji Grgasa, a sveukupno 11 duša. Prema popisu iz 2001. bile su dvije obitelji i samo 6 osoba, dok danas živi svega 1 obitelj s tri člana.

JAGNJIĆ

Prezime Jagnjić je izvedenica od imenice jaganjac što označuje mlado od ovce. Jagnjića najviše ima u Cetinskoj krajini u okolici Dubrovnika i Zagreba. Fra Jozo Soldo je smatrao da su Jagnjići u Cetinsku krajinu stigli krajem 17. stoljeća s duvanjskog polja, ali A. Ivanković dokazuje da su oni livanjskog podrijetla, i to iz Zabrišća pokraj Livna ili iz Prhova (danas Provo) također pokraj Livna.

Jagnjići se u Gali prvi put spominju u tarim maticama župe Otok 1743. godine, potom u Otoku 1759. Fra Jozo Soldo donosi kako je Jakov Jagnjić imao samo jednog malodobnog  sina, kod sebe udomio Antu Ajdučića na Kosincu iz Gornjeg Dicma da mu obrađuje zemlju i s njim napravio ugovor da prilikom diobe dobije četvrtinu cijelog imanja.

1959. godine u Gali je bilo 6 obitelji i 50 duša, 2001. godine je bilo 25 obitelji i 86 duša, a 2010. godine 34 obitelji i 109 duša.

JELAVIĆ

Smatra se da je prezime Jelavić izvedenica od osobnog imena Jelena (grč. = Helena = sjajna, blještava). Jelavića danas ima u vrgoračkoj krajini, zatim u Neretvi, u Baćini pokraj Ploča, te u Muću Gornjem, u Zelovu i u Gali. Rod Jelavića je veoma star, a podrijetlo svih Jelavića je prostor oko Vrgorca, Ljubuškog (Veljaci), Baćine i Komina (Ploče). U Muću se spominju već 1692. godine kada se u Donji Muć doselio harambaša Bartul Jelavić (Jelavičić) s obiteljima iz Hercegovine. Značajno je da je 16. Listopada 1693. godine harambaši Bartulu Jelaviću dodijeljeno 100 kanapa zemlje s onu stranu Cetine, tj. na turskom području, koja je pripadala pod turskom vlašću Grgi i Stipanu Radniću, Ivanu Batiniću i Grgi Bašiću.

U Gali se prezime Jelavić pojavljuje 1768. godine u starim maticama župe Otok, za Galu. 1959. godine u Gali je živjelo 12 obitelji Jelavića i 60 duša. 2001. godine ih je bilo 14 obitelji i 58 duša. Prema zadnjem popisu 2010. za vrijeme župnika fra Ivana Norca Kljaje bilo je 20 obitelji i 59 duša.

KEKEZ

Očito je da je prezime Kekez  nadimačkog podrijetla, a na turskom jeziku označuje homoseksualca ili mlakonju. Kekezi se u Hrvacama pojavljuju već 1709. godine i to kao Kekezovići, u banderiji serdara Tadije Vučkovića. U Hrvacama su imali nadimke Karalija i Jerkan. Karalija je nestalo iz uporabe, dok je Jerkan postalo hrvatačko prezime. Točnu godinu njihova dolaska u Galu nismo uspjeli pronaći. 1959. godine u Gali je živjela jedna obitelj sa 7 članova, 2001. je bila dvočlana, a danas je prestala postojati.

KULIĆ

I ovo prezime je izvedenica iz turskog jezika od kula, što znači smeđ, riđ, pridjev koji se zadržao u nazivu konja kulaša (kula at=smeđi konj). Njihovo prezime se najprije pojavljuje u Zagori u Dugobabama 1711. godine, a nadbiskup Laghi je zabilježio da 1725. Postoje i u Kaštel Sućurcu. 1747. godine postoje u Gali, te u Rudi godinu dana kasnije (1748.). 1959. godine u Gali je živjelo 13 obitelji i 61 duša, 2001. je bilo 10 obitelji s 39 duša, a 2010. 11 obitelji s 39 duša.

KUŠTRE

Prezime je izvedenica od pridjeva kuštrav, što znači onaj koji ima jaku, kuštravu ili razbarušenu kosu i djeluje raščupano i rudlavo. To je, zapravo, nadimak sa značenjem, kuštravac ili čupavac.

Ovo prezime je veoma rijetko, a prvi put se spominju 1709. godine u Krušvaru, a već 1725. Alberghettijev zemljišnik ih ne spominje te se može pretpostaviti da su se preselili u Galu, gdje ih matice krštenih bilježe 1747. godine i to kao Kuštrić i Kuštre. 1959. godine u Gali s ovim prezimenom su bile 4 obitelji i 28 duša, 2001. god. su bile 4 obitelji i 14 duša, a 2010. godine 3 obitelji i 15 duša.

MAGLICA

I prezime Maglica je nadimačkog podrijetla, a nastalo je od imenice magla. Maglica ima u Istri, Rijeci i srednjoj Dalmaciji. U maticama župe Otok javljaju se  1757., a 1758 u Gali.

Zanimljivo je da ne znamo odakle su došli u Galu, ali današnji Maglice u Grgurićima i Dobrom na livanjskom području prema svojoj predaji smatraju da su doselili iz Voštana u kojima danas nema tog prezimena. Možda su i galjski Maglice iz istog mjesta.

1959. u Gali je bila samo jedna obitelj Maglica i 8 duša, 2001. god. su bile tri obitelji i jedanaest osoba, 2010. godine 3 obitelji i 7 članova.

MORO

Prezime Moro je isto tako nadimačko od pridjeva moro što na talijanskom znači crn, crnac, odnosno onaj koji je tamne puti kao što veli narodna predaja za „crnog Arapina. Sam pridjev moro je vjerojatno nastao od Maur ili crni stanovnik zapadne Sahare koji su nastali miješanjem Arapa, Berbera i crnaca.

Morići vuku svoje podrijetlo iz Prologa, sela ispod livanjske strane planine Dinare, gdje su se zvali Morić. U Gali se spominju od 1754. godine u staroj matici župe Otok i to pod oblikom prezimena Moro. 1959.  u Gali su bile dvije obitelji i 22 duše, 2001. godine 3 obitelji s 18 duša, a 2010. godine 5 obitelji i 22 duše.

 

MRAVAK

Ovo prezime je izvedenica od imenice mrav. Prezime Mravak je nadimačko, a izvorno prezime je bilo Marković. Kao prezime Mravak u Gali se pojavljuju 1761. godine. Na Kosincu je prezime zabilježeno već i prethodno, tj. 20. siječnja 1756. kada je spomenut  Grgur Mravak s Kosinca koji je viceserdaru i harambaši Lovri Tomaševiću dugovao 30 lira.  Zanimljivo je da je zabilježe 1787. i prvi seljački  suvez  na području Gale između Mravaka i Jure Brčića rečenog Šušak. Dio prezimena Mravak  je odselio iz Gale u današnji Crivac  već 1774. godine. 1959. godine u Gali je živjelo 19 obitelji Mravaka sa 125 duša, 2001. je bilo 25 obitelji s 121 dušom, a 2010. godine ih je bilo 33 obitelji s 117 duša.

 

MUNIVRANA

Prezime Minivrana je nadimačkog podrijetla, i to složenica koja u sebi ima glagol munuti što znači drpiti, ugrabiti i imenice vrana, naziva za pticu. Neki smatraju da je prezime nastalo od pridjeva munjen što označava onoga koji nije posve normalan, koji je malo udaren, ćaknut. Prvi put se u Gali spominje 1760. godine kao nadimak uz prezime Bešlić. Zanimljivo je da su Bešlići u Rudi sebi 1751. godine pripisali prezime Botica, što znači da su i Munivrane i Botice od staroga roda Bešlića.

Prezime Bešlić je izvedenica od imenice bešlija iz turskog jezika koja je označavala pripadnika plaćene konjice u turskoj vojsci koji su bili vrsta navalnih konjanika, nešto kao mađarski husari.

Danas Bešlića u Hrvatskoj ima u Dalmaciji i Slavoniji, a u Cetinskuu krajinu stižu iz Rastovače, sela iz općine Posušje i iz Rakitna. U istočni dio Cetinske krajine (Vedrine) doseljavaju se 1687. godine za vrijeme velikog preseljenja što su ga organizirali franjevci. Tako se Bože Bešlić iz Rakitna u Vedrinama s 20 članova obitelji i dobio 40 kanapa zemlje. Rod Bešlića je bio u to doba veoma utjecajan jer je iz tog roda bio i fra Ivan Bešlić, nazvan Ćesić, koji je došao iz ramskog samostana. Fra Jozo Soldo bilježi da ga je splitski nadbiskup Cosmi već 16. siječnja 1697. godine imenovao za župnika sela Vedrine, Jabuka, Grab, Ruda, Gradina (Udovičić). Rod Bešlića se proširio po cijeloj Cetinskoj krajini. U Gali je preuzeo prezime Munivrana polovicom 18. stoljeća, a potom se spominju i u maticama župe Bajagić-Obrovac od 1768. – 1800. Godine 1756. u Gali je umro Bože Bešlić zvan Munivrana kod kojega je prenoćio splitski nadbiskup P. Bizza kada je 1750. bio u svojoj pastirskoj viziti u Gali. 1959. Godine u Gali je živjelo 17 obitelji Munivrana s 126 duša, 2001.  je bilo 18 obitelji i 80 duša, a 2010. godine 24 obitelji i 74 osobe.

POROBIJA

I ovo je nadimačko prezime izvedeno od glagola porobiti sa značenjem osvojiti, opljačkati nečiju zemlju, područje ili grad. Porobija je u tom smislu isto kao i porobljivač. No, čak je vjerojatnije da je prezime Porobija nastalo od nadimačke službe porobija što je nekoć bilo zvanje izravnog izvršitelja sudskih presuda kojima su se okrivljenicima oduzimala neka materijalna dobra (stoka).

Verzija ovog prezimena je Porobić, a danas se nalazi u Dubrovniku, Dalmaciji i zapadnoj Slavoniji. Porobije (Porobići) vode svoje podrijetlo od starog hercegovačkog roda Cvitanovića iz Buhova pokraj Širokog Briga. Cvitanovići su u Prološcu oko 1718. godine uz Cvitanović dodali i Porobić (od ovih Cvitanovića nsatalo je i prezime Šuvar). U maticama župe Otoka za Galu zabilježeni su 1748. godine kao Porobija koji su dio roda Cvitanovića koji je 1687/8. godine doselio iz Rakitna blizu Trilja. U Gali je zabilježeno i dvostruko prezime Jamanović-Porobija 1760. godine, jednako kao i Tomašević-Jamanović 1761. Godine, što je vjerojatno posljedica ženidbenih veza. 1959. godine u Gali je živjelo 8 obitelji s prezimenom Porobija s 48 duša, 2001. ih je bilo 7 obitelji s 28 duša, a 2010. godine 7 obitelji i 21 duša.

TOMAŠEVIĆ

Prezime Tomašević je izvedenica od muškog osobnog imena Toma, što na aramejskom znači „blizanac“ i koji je bio apostol. U hrvatskim krajevima ima dva oblika: Tomas i Toma. Tomaševići su od prvog oblika, a u Hrvatskoj ih danas ima oko 2560 osoba, a podrijetlo im je Dalmacija, Cetinska krajina, Podravska Slatina, Slavonija.

U Cetinsku krajinu Tomaševići su doselili s duvanjskog polja, (Eminovo selo) za vrijeme velike seobe 1687./8.  godine, pod vodstvom harambaše, po kojem je poslije nazvana i banderija, Jakova Tomaševića najprije u Brnaze, a potom i u Galu jer je harambaša Tomašević 1698. godine dobio i zemlje u Gali (na Krenici). Tomaševići su vršili službu harambaše i bili su viceserdari.

Tomaševići se u Gali po prvi put spominju 1755. godine, a 1761. god., pojavljuje se i dvočlano prezime Tomašević-Jamanović. Zanimljivo je da se 1602. U Putišićima (Gornja Poljica) se  spomninje don Šimun pop Tomašević koji je sastavio oporuku Gregura Agića,  dok smo sigurni da je fra Luka Tomašević (dva puta župnik u Otoku) koji je umro u Splitu 21. lipnja 1747. u 60. godini života. 1959. godine u Gali je živjelo 8 obitelji s prezimenom Tomašević s 79 duša, 2001. godine je bilo 15 obitelji s 66 duša, a 2010. 18 obitelji i 59 duša.

VOJKOVIĆ

Prezime Vojković je izvedenica od osobnog imena Vojmil, Vojmir, Vojislav, odnosno Vojko, koje u osnovi ima imenicu vojnik. Ovaj rod potječe iz Roškog polja (danas općina Tomislavgrad). U velikoj seobi 1687/8 oni svi prelaze u Cetinsku krajinu. 1709. godine Vojkovići se spominju u Dicmu u sklopu banderije harambaše Ilije Maretića, gdje je zabilježena tročlana obitelj Mije Vojkovića. U starim maticama župe Otoka prvi put su spomenuti 1747. godine u Gali, a u Gljevu 1751.

Zabilježen je i fra Ljudevit Vojković stariji koji je umro 1741., kao fra Ljudevit mlađi, umro 1801. godine. 1959 je u Gali živjelo 9 obitelji Vojkovića s 64 duše, 2001. godine ih je bilo 15 obitelji s 73 duše, a 2010. godine ih je bilo 16 obitelji i 38 duša.

VRDOLJAK

Prezime Vrdoljak označava osobu iz Vrhdola, Vrdola ili Vrdova. Ovo prezime je zapremalo prostor današnjih Rašćana, Slivna, Krstatica i Župe Biokovske. Pravo podrijetlo im je iz Krstatica. Izvorno prezime im je Banjak-Bakić a podijelili su se na Ivanoviće, Topiće i Lizatoviće. Lizatovići su se se u 18. stoljeću preselili u Grabovac, gdje su postali prezime Vrdoljak 1737. godine.[1]  1709. godine prezime je zabilježeno u Hrvacama, a kada su točno doselili u Gali nije nam poznato. Svakako iz Gale su neki preselili na livanjsko područje, tj. u Odžak, a proširil su se u Prolog i Dobro, a potom u Bilu, Donji Žabljak i Komorane. Danas u Cetinskoj krajini Vrdoljaci žive u Bisku, u Gali, u Grabu, Hrvacama, Karakašici, Otoku, Podvarošu (Sinj), Suhaču, Udovičiću.

U Gali imaju nadimak Blitvar, a 1959. godine u Gali su bile tri obitelji s 15 duša, 2001. godine 4 obitelji i 16 duša, 2010. godine 4 obitelji i 14 duša.

Izvor: (Monografija Gala – Gljev, Župa Svih – Svetih)

RODOVI GALE U NOVIJE VRIJEME:

MAJSTROVIĆ

JUKIĆ

ŽIŽIĆ

VUGDELIJA

ERCEG

MARINOVIĆ